Jeste li ikada čuli za sprezzaturu? Ta talijanska riječ potječe još iz vremena renesanse, a prvi put se spominje 1528. godine u knjizi “Dvoranin” Baldassarea Castiglionea.

Autor je definirao sprezzaturu kao izvjesnu nonšalantnost, odnosno umjetnost obavljanja različitih radnji bez pokazivanja ikakva napora ili čak razmišljanja.

Da ste u ono doba, primjerice, bili pozvani na neki od talijanskih dvorova, domaćin bi vam poslužio vino u neobičnoj čaši uskog i dugog stalka te široke i plitke glave. I napunio bi vam vino do vrha očekujući od vas da ćete čašu podići, prinijeti usnama i popiti gutljaj a da ništa ne prolijete.

Povrh svega, od vas bi se očekivalo da izgledate kao da vino pijete s lakoćom iz savršene čaše, a ne iz posude koja nalikuje na stalak za kolače i torte.

Primjer čaše za vino s talijanskog dvora oko 1600. godine(Foto: Profimedia)

Sprezzatura je povezana i s pojmom renesansnog čovjeka (tal. uomo universale) koji se percipira kao osoba neograničenih kapaciteta za razvoj u bilo kakvom fizičkom, društvenom ili umjetničkom smislu. On neprestano radi na sebi, uči nove vještine, otkriva nove svjetove, ima smisao za lijepo, interesira se za prirodne i društvene znanosti, besprijekorni je govornik… nema toga što on ne zna ili ne može učiniti.

Povrh svega, ne hvali se svojim postignućima.

I dok jedni smatraju takvu osobu savršenom, drugi ju opisuju kao lašca. Sprezzatura se, naime, nekoć opisivala i kao obrambena ironija, odnosno sposobnost prikrivanja svojih pravih želja i emocija iza maske prividne kontrole i nehajnosti.

Iako je renesansni čovjek i dalje prisutan u modernom dobu, rijetki su pojedinci koji utjelovljuju sprezzaturu. Uostalom, možete li zamisliti svoju okolinu u kojoj se baš nitko ne hvali ili ne kuka?