Pobjegao je od Gestapa, lažirao smrt u Alpama, patentirao 400 izuma i družio se s najvećim zvijezdama
Kao dijete, bio sam Tarzan. Skakali smo s drveta na drvo i valjali se u blatu i travi. Cijelo lice bilo bi mi prljavo od blata – izrezao sam čarapu, stavio je na ruku, njome obrisao lice i ono bi opet bilo čisto. Danas sportaši koriste taj ‘izum’ kako bi s lica obrisali znoj, ispričao je jednom Peter Florjančič. Bila je to tek jedna od kratkih crtica o njegovu prvom izumu, onih koje su sačinjavale životnu priču koja je trajala čak 101 godinu. Završila je, nažalost, sredinom studenoga, no i dalje inspirira – ne samo zbog samih izuma koje je dao čovječanstvu u zalog, nego zbog pouke o ljubavi, neustrašivosti i strasti prema životu ostavljene svima koji je žele poslušati. A doista bismo trebali naćuliti uši. Takve životne priče ne čuju se često. Bio je toga svjestan i sam njezin kreator – ustvrdio je kako bi se i Alfred Hitchcock pomučio napraviti film o njegovu životu.
Ovo je naš skromni pokušaj da prepričamo ono što je praktički neprepričljivo. Peter Florjančič, najpoznatiji slovenski izumitelj, rodio se 5. ožujka 1919. godine u Bledu. Taj “kralj bledske džungle” odrastao je u moćnoj, bogatoj obitelji koja je, kao i on u ostatku svog života, prštala kreativnošću. Njegov djed bio je gradonačelnik Bleda od 1895. do 1906. godine, svjestan da Bledu ne trebaju samo hoteli, već i sva ostala infrastruktura – od škole i željezničke postaje do doma za starije i nemoćne. Upravo za njegove vlasti uz jezero i njegovu okolicu sagrađene su brojne vile. Peterov ujak Ivan Kenda, koji je također obnašao dužnost gradonačelnika, direktno je kumovao razvoju Bleda u modernu turističku destinaciju.
“Većina hotela u Bledu bila je u vlasništvu moje obitelji. Ujak je posjedovao dvorac, djed hotel Triglav i hotel Union, majka hotel Europa, restoran Savica i Villu Anu, a teta dvorac Jelovica. U to vrijeme, Bled je bio praktički naš!”, ustvrdio je kasnije Florjančič. Zahvaljujući takvom okruženju, njegovo je djetinjstvo bilo šarenije nego ono druge djece. Još kao mali kretao se u visokom društvu koje je pohodilo tu slavnu destinaciju, čak je svirao harmoniku Karađorđevićima. I kasnije tijekom života prisjećao se kako se zacrvenio od srama kad mu je kraljica dala poljubac u znak zahvalnosti. U školi je bio loš, barem osnovnoj. No “iskupljivao se” zavidnom inovativnošću i domišljatošću. Majka ga je, primjerice, kudila jer je brisao nos u rukav pa si je izradio posebne štitnike za rukave kako bi mogao ustrajati u toj navici. Bio je uspješan i u sportu. Naime, kad mu je bilo samo 16 godina, postao je najmlađi član tadašnjeg olimpijskog tima. Natjecao se u skijaškim skokovima na zimskoj olimpijadi u Njemačkoj 1936. godine. Kad je završio natjecanje, osobno mu je čestitao Heinrich Himmler.
Nažalost, to neće biti njegov prvi i zadnji susret s nacistima. Da ima smisla i za biznis, dokazao je kad je, u 18. godini, nakon što je upisao tekstilnu školu te radio u tvornici Jugočeška, nanjušio koliko novca ima u tekstilu te je osnovao svoju tekstilnu tvornicu. U njoj je materijale tkao na razboju koji je sam osmislio te je postao najmlađi tkalac Kraljevine Jugoslavije. Nakon što je kraljici poslao jedan od šalova koje je istkao, prometnuo se u službenog dobavljača tkanine za kraljevsku obitelj. Ubrzo se novac počeo slijevati u njegovu smjeru, no on ga je bezobrazno – kao i u ostatku svog života – tratio. Tijekom invazije 1941. godine on i njegova obitelj nakratko su završili u koncentracijskom logoru, a onda je dvije godine kasnije, 1943., mobiliziran u njemačku vojsku. Trebala ga je zapasti ruska fronta. No Florjančič je imao drugačiji plan, onaj koji će mu obilježiti cijeli život. Dezertirao je, i to u velikom stilu. On i njegov prijatelj (za kojeg je tek kasnije saznao da je Amerikancima dojavljivao informacije o Gestapu) glumili su turiste koji idu na skijanje u susjednu Austriju, a tamo su – na padinama planine Hahnenkamm – lažirali svoju smrt. Za Gestapo – i ostatak svijeta – umrli su u lavini. Da je ipak živ, nije rekao ni svojoj obitelji, koja ga je čak pokopala na Bledu. Znao je da bi, ako nacistički režim dozna, mogli platiti svojim životima, pa im je istinu – da je ipak živ i zdrav – otkrio tek nakon rata.
