Znate li od čega je sagrađena Zagrebačka katedrala?

Znate li od čega je sagrađena Zagrebačka katedrala?

Najpoznatiji zagrebački arhitektonsko-građevni kamen, do sada već nekoliko puta apostrofiran, je badenski 𝐥𝐢𝐭𝐨𝐭𝐚𝐦𝐧𝐢𝐣𝐬𝐤𝐢 𝐯𝐚𝐩𝐧𝐞𝐧𝐚𝐜 (litavac). Eksploatiran je na obodu Medvednice, obrađivan i 𝒖𝒈𝒓𝒂đ𝒊𝒗𝒂𝒏 𝒖 𝒃𝒓𝒐𝒋𝒏𝒆 𝒛𝒂𝒈𝒓𝒆𝒃𝒂𝒄̌𝒌𝒆 𝒈𝒓𝒂đ𝒆𝒗𝒊𝒏𝒆, 𝒛𝒊𝒅𝒊𝒏𝒆 𝒊 𝒔𝒂𝒌𝒓𝒂𝒍𝒏𝒆 𝒐𝒃𝒋𝒆𝒌𝒕𝒆 po kojima je Zagreb danas prepoznatljiv na kulturnoj karti Europe i svijeta. Dva su kamenoloma iz kojih je ovaj vapnenac bio eksploatiran – Bizek i Vrapče potok, a debljina slojeva dosezala je i do 40 metara. Litotamnijski vapnenac je 𝘀𝘁𝗶𝗷𝗲𝗻𝗮 𝘇̌𝘂𝗰́𝗸𝗮𝘀𝘁𝗼𝘀𝗶𝘃𝗲𝗯𝗼𝗷𝗲, vrlo je fosiliferna s brojnim ostacima ježinaca, školjkaša te vapnenačkih algi, a upravo po obilju skeleta algi Lithothamnion dobila je i ime.

Također u sastavu litavaca su fragmenti starijih stijena i minerala koji su činili građu tadašnje Medvednice. Ovaj vapnenac odlikuje 𝘃𝗲𝗿𝘁𝗶𝗸𝗮𝗹𝗻𝗮 𝗶 𝗵𝗼𝗿𝗶𝘇𝗼𝗻𝘁𝗮𝗹𝗻𝗮 𝗽𝗿𝗼𝗺𝗷𝗲𝗻𝗷𝗶𝘃𝗼𝘀𝘁 𝘀𝗮𝘀𝘁𝗮𝘃𝗮 𝗶 𝗴𝗿𝗮đ𝗲 𝘁𝗲 𝗺𝗻𝗼𝘀̌𝘁𝘃𝗼 𝘀̌𝘂𝗽𝗹𝗷𝗶𝗻𝗮 koje stijeni daju „spužvast“ izgled. Kamen je mekan i lako se obrađuje rezanjem, ali se zbog građe ne može polirati do visokog sjaja. Vrlo je dekorativan i postojan u bloku, dok su elementi fine obrade (plastika) neotporni na atmosferilije. Tzv „vrapčanac“ nastao je u priobalnim i plitkim morskim okolišima. Pojavljuje se kao šupljikavi obalni varijetet „litavac“ i šelfni „litotamnijski vapnenac”. U Hrvatskoj se koristio za gradnju i ukrašavanje svjetovnih i crkvenih građevina, a od njega su načinjeni i brojni nadgrobni spomenici.

Nastao je u moru 𝗣𝗮𝗿𝗮𝘁𝗲𝘁𝗵𝘆𝘀 u doba miocena, od crvenih koralinacejskih algi. Eksploatacija je započela u 12. stoljeću u Gornjem Vrapču pa možemo slobodno ustvrditi da je to najstariji kamenolom u ovom dijelu Europe. Kasnije je otvoreno nekoliko novih kopova, npr. Bizek i Podsusedsko dolje. Svi su ovi kamenolomi danas napušteni, a tek je povremeno, kamenolom Bizek bivao u funkciji, uglavnom za potrebe obnove katedrale. Litotamnijski vapnenac, najprepoznatljiviji zagrebački kamen, godinama je bio i najupotrebljavaniji kamen u Zagrebu: pločama litotamnijskog vapnenca obložena je

🔹 zgrada Skupštine Grada Zagreba,
🔹 sokl na Banskim dvorima (s vidljivim presjecima fosilnih ježinaca),
🔹 vijenac zgrade pošte u Jurišićevoj, od njega su izgrađena 🔹 pročelja i stupovi Gradske kavane i Gradske štedionice,
🔹 veličanstvene arkade na Mirogoju…

No, ono što je svakako najvažnije istaknuti, a što je s vremenom postalo ne samo simbolom, nego i temeljem identiteta grada Zagreba je Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije. Prema povijesnim podacima prva je crkvica na mjestu današnje zagrebačke katedrale sagrađena između IX. i XI. stoljeća, a gradili su je majstori iz Italije medvedničkim kamenom. Ta je crkvica iz nepoznatih razloga uklonjena i umjesto nje, vjerojatno krajem XII. i početkom XIII. stoljeća, sagrađena veća crkva u romaničkom slogu, načinom gradnje i obradom kamena što upućuju na francuski utjecaj u to vrijeme prisutan u mađarskoj arhitekturi. Ovu su crkvu razorili i spalili Tatari 1242. godine, a obnovljena je već u drugoj polovici XIII. stoljeća u ranogotičkom slogu, kamenom eksploatiranim u neposrednoj blizini Zagreba. To potvrđuju dva eksponata što se čuvaju u Povijesnom muzeju u Zagrebu – glava kipa sv. Stjepana izrađena iz vapnenačkog pješčenjaka i kapitel iz litotamnijskog vapnenca. Krajem XIV stoljeća stolna je crkva ponovno zahvaćena požarom i nakon toga obnovljena u kasnogotičkom slogu, a 1879. godine započela je njezina obnova u novogotičkom slogu, po projektu poznatog arhitekta Hermana Bolléa. Iz toga se projekta saznaje da je crkva građena od kamena dovoženog iz podnožja Medvednice (Vrapče, Podsused, Markuševec) i Vinice. Već iduće godine (1880. g.) katedrala biva razorena potresom i potom je počela gradnja ove današnje.

Premda brojčani podaci ponekad zvuče šturo, nije naodmet spomenuti da je za njezino podizanje dovezeno je i ugrađeno 1.090,42 m3 litotamnijskog vapnenca iz Vrapča, 126,08 m3 iz Podsuseda (kamenolom Bizek), 83,74 m3 iz Vinice (vinicita) i 61,93 m3 litavca iz Bregova kraj Samobora. Nažalost, vapnenački sastav i porozna građa litotamnijskog vapnenca čine ga 𝒑𝒐𝒅𝒍𝒐𝒛̌𝒏𝒊𝒎 𝒌𝒆𝒎𝒊𝒋𝒔𝒌𝒐𝒎 𝒕𝒓𝒐𝒔̌𝒆𝒏𝒋𝒖 𝒊 𝒎𝒆𝒉𝒂𝒏𝒊𝒄̌𝒌𝒐𝒎 𝒓𝒂𝒛𝒂𝒓𝒂𝒏𝒋𝒖, tako da je proces obnove katedrale gotovo kontinuiran. Stoga nas ne treba čuditi što tornjevi katedrale gotovo stalno bivaju skriveni željeznim konstrukcijama, neophodnima za postupak restauracije. U svrhu obnove i zamjene oštećenih i dotrajalih dijelova, koristi se zamjenski materijal za bizečki kamen, a to je jedna druga vapnenačka stijena, 𝘁𝗿𝗮𝘃𝗲𝗿𝘁𝗶𝗻 dovezen iz Italije, koji je, po fizičkim svojstvima, daleko postojaniji.