Predgovor: Hrabrim se, jedva škiljeći, a vrijeme potrošeno na potragu za kućicom željenog slova se utrostručuje. Dok jednim prstom klikom miša naciljam kućicu slova željene riječi, prođe sekunda. Za redak - minuta i pol, za stranicu - oko sat vremena klikanja; slovo po slovo, stranica po stranica. Uglavnom, radim krvavo da na papir prenesem svoju sudbinu, iskustva, osjećaje; otkrivam nešto što nikome nisam, stavljam na kocku odnose s najbližima da bi nastalo to što ti čitaš, poštovani čitatelju, zato, molim te, ne prigovaraj, ne traži dlaku u jajetu, već na trenutak zatvori oči, razmisli o spisateljičinom stanju i njenoj upornosti... Vidjet ćeš, smatrat ćeš se privilegiranim što držiš ovo štivo u rukama.     RIJEČI ZAHVALE Postoje ljudi bez čije bih potpore - duhovne, financijske, stručne,… - već davno bila dva metra pod zemljom, zato želim zahvaliti onima koji su mi u ono vrijeme najviše pomogli. Danas, s vremenskim odmakom i drugačijim razmišljanjem, mogu vidjeti da svi ljudi koji ulaze u moj život imaju svoju ulogu te da ih netko pažljivo odabire i šalje kad mi je, iz nekog razloga koji postoji ili će tek doći, njihova prisutnost potrebna! CaptureZahvalna sam baš SVIMA koji su bili oko mene i ako ću zbog tadašnjeg povremenog mraka u glavi ili zbog godine moje proizvodnje nekoga ispustiti, nije mi bila to namjera i nisam željela da itko bude povrijeđen. Hvala Vedranu i Aniti, mojim kolegama i prvim svjedocima nijeme agonije kroz koju sam prolazila, a posebno mom šefu Vladi, koji je ozbiljno shvatio moj vapaj za pomoć i tako bio posljednja osoba koja je čula moj govor prije nego što je ostao zaključan u meni! Život dugujem doktoru Hrvoju Budinčeviću, spec. neurologu, u čije sam stručne ruke dospjela nakon što su do mene doprle čak i nečije riječi da sam sigurno pijana! On je, uz cijeli tim liječnika, bio taj koji je utvrdio da sam „zaključana“. U njemu sam pronašla puno više od vrhunskog stručnjaka, pronašla sam ČOVJEKA. Docent Bielen, dr. Sarta, dr. Tomasović, dr. Dogan, samo su dio tima… Hvala vam! Logopedi, posebno Darinka, fizioterapeuti , naravno – Sanja i Anđa, medicinske sestre, glavna sestra Ljubica, kojoj sam bila nijemo zahvalna svaki put kad je spomenula sestrama zračni kolut za moj dekubitus… Veliki značaj, a da ja tada nisam mogla ni slutiti koliki, imao je čovjek u kojega sam bila zaljubljena. On je bio sa mnom od prvog trena, borio se za mene svugdje i sa svima, borio se zajedno sa mnom. Bio mi je duhovna podrška…, čak i kad je polako nestajao. Mama je bila uz mene svaki dan, cijelo vrijeme dok nisam došla u dom. Ne znam kako bih opstala sama. Mama je nekako uspijevala pohvatati moja miganja očima. Premda se nismo baš uvijek najbolje slagale, premda mi je nekad više odmogla nego pomogla, premda smo se mogle izludjeti međusobno, mama ipak zaslužuje jedno veliko - HVALA! „HVALA“ ispisano zlatnim slovima zaslužuje gospodin Stipo Matić, vlasnik M SAN GRUPE, tvrtke u kojoj sam radila. On mi i dalje pruža financijsku pomoć kako bih se mogla rehabilitirati, kako bih mogla biti u normalnom prostoru, kako bih mogla živjeti kao čovjek! Sam Bog je htio da dođem raditi u njegovu tvrtku jer je znao da će mi upravo taj čovjek pomoći kada mi se dogodi to što se moralo dogoditi. Znao je da taj čovjek ima srce i dušu. Zahvaljujem i svim kolegicama i kolegama s posla, osobito onima koji su cijelo vrijeme uz mene, koji me posjećuju i danas. Premda iz Krapinskih Toplica imam svakakvih iskustava, i dobrih a još više loših, zahvaljujem za oba - i jedno i drugo iskustvo me je ojačalo! Tamo sam prošla glavnu borbu - ne za život, nego za svoje „ja“. I ja sam na kraju postala JA! Sjećanja su mi najviše dotakle fizioterapeutkinja Marija i logoped Sanja, najdulje smo radile zajedno i najviše smo se otkrile međusobno, najbolje su me razumjele, a to mi je najviše značilo, kako onda, tako i sad. Ne smijem zaboraviti kolegu s posla, Krešu Pološkog; on je taj koji je zaslužan za to što je moje piskaranje uspjelo osvanuti na tolikom broju stranica. On me tjerao da pišem i pišem, davao mi savjete, predlagao o čemu da pišem, bio strogi kritičar… Zahvaljujem gđi Ranki Mesarić, koja mi je nesebično ponudila svoju stručnu pomoć te svojim savjetima i prijedlozima uspjela ispolirati i dovesti u red moje prilično emotivno i pomalo zbrčkano pisanje! Posebno zahvaljujem ljudima koji su se pojavili sasvim neočekivano i upalili svjetlo u tunelu u kojem tapkamo već godinama te mi pomogli pri realizaciji mog književnog projekta, koji će, vjerujem, koristiti mnogima ili će ih bar natjerati da za trenutak zastanu i zamisle se nad svojim životima jer će postati svjesni da u djeliću sekunde mogu izgubiti sve – prvenstveno SVOJE ZDRAVLJE!!! Da se takve stvari ne događaju „nekome“, nego su tu, oko nas. Zahvaljujem i mom prvom šefu u M SANU, g. Tomislavu Tičiću; on je taj dobri duh koji je najzaslužniji za to da akcija „Zaključana“ dobije „happy end“, koji je svoje riječi i sproveo u djelo – da, u Republici Hrvatskoj!!! Hvala i nekadašnjem kolegi, g. Mladenu Jalšovcu, koji je „kumovao“ pozitivnom razvoju situacije! Kolegi Alenu Duki zahvaljujem što je ekspresno riješio moje zamisli oko potrebnih sličica te moj tekst upakirao u lijepe korice. Šećer na kraju je moj sin, moja ljubav, moja sreća, ponos i ljepota. Ivane, sretna sam što te imam - to mi je dovoljno!   WEB STRANICA KNJIGE >>>> Rođena sam 29.11.1966. u Zagrebu kao seljačko dijete od oca Ivana, pravog muža i gospodara i majke Đurđice, domaćice. Do udaje živim u Mariji Bistrici. Kako se mnogo tamošnjih obitelji bavilo nekim djelatnostima vezanim uz brojne hodočasnike „proščenjare“ koji su obilazili svetište Majke Božje Bistričke, tako smo se i mi bavili prodajom suvenira, uz sav posao na zemlji. Od malih nogu bila sam uključena u sve poslove, svejedno sam osnovnu školu završila sa odličnim uspjehom. Bila sam aktivna u raznim slobodnim aktivnostima. U Zagrebu završavam Srednju upravnu školu, iako sam mogla studirati, ja odabirem zaposliti se. Činilo mi se tada da je to idealno rješenje, bijeg u samostalnost. Ubrzo se udajem, rodila sam sina Ivana. Nakon što sam 17 godina radila u jednom poduzeću, ono odlazi u stečaj. Živjela sam vrlo aktivan život, puno radeći. Ubrzo se zapošljavam u Zagrebu, gdje sam nakon razvoda i živjela. Kad me 10. siječnja 1988. u 41. godini pogodio taj strašni moždani udar i zaključao me u vlastitom tijelu, pokazat će se s vremenom da sam imala sreću u nesreći što sam brzo dobila stručnu medicinsku pomoć i što imam nesebičnu materijalnu i svaku drugu pomoć tvrtke u kojoj sam radila – M SAN GRUPE. Tada slijedi borba za novi život koji sam dobila na dar, borba za moje „ja“, borba traje…a prve, najteže trenutke sadrži moja „Zaključana“.
  WEB STRANICA KNJIGE >>>>  
                      .